Znamo li što smo radili prošloga ljeta?

"Postora za napredak još imamo, a posebno u kontekstu daljnje stabilizacije cijena, koja ostaje ključan faktor i u ostatku godine, ali i u pripremama za sljedeću godinu", izjavio je lani u rujnu ministar turizma Tonči Glavina.

Zimus je u istom tonu poručio da se "stabilizacija cijena mora dogoditi i kod nas kao što se dogodila i kod mediteranske konkurencije" te da "povećanje mora pratiti nova kvaliteta ili dodatne usluge". "Ako toga nema", dodao je, "onda cijene treba korigirati."

Prije dva tjedna opet je apelirao na čitav turistički sektor da "mudrom cjenovnom politikom ostane konkurentan u okolnostima globalne krize". Pa je i ovoga tjedna na sjednici Vijeća za upravljanje razvojem turizma još jednom pozvao sve "u cijelom lancu vrijednosti vezanom za turizam" da - korigiraju marže.

Ponavljanje je majka panike

I Glavinin šef, premijer Andrej Plenković, s istog je mjesta pozvao turistički sektor na "razumno formiranje cijena" kazavši da bi to trebalo učiniti "na malo pametniji i bolji način nego lani". Plenković je, kao i njegov ministar, ponešto drugačijim riječima kazao isto ono što je govorio i lani pred početak, za vrijeme i nakon turističke sezone.

Ponavljanje je u ovom slučaju majka panike. Izjave ovdje spomenutih, a i nekih nespomenutih no upućenih u stanje stvari, mogle bi se sažeti u parafrazu naziva čuvene američke horror franšize: Znate li što ste radili prošloga ljeta?

U njemu je impliciran i kratki panični odgovor: Nemojte opet!

Ne bi se spomenuti i neki nespomenuti uprli toliko često ponavljati isto još od konca prošloga ljeta naovamo da ove godine turistička sezona ne 'visi'. Čak i glavni ljudi u turističkom sektoru, koji obično u ovo doba godine šire optimizam po tom pitanju, mjesec dana pred početak glavne sezone kažu da je sve još uvijek "velika nepoznanica".

Pogubne neizvjesnosti

Jest, dogodio se u međuvremenu i rat na Bliskom istoku, blokada Hormuškog tjesnaca, manične amplitude rasta i pada cijena nafte, poremećaji opskrbe, sveopća jedna neizvjesnost koja onim ranijim apelima na turistički sektor, sadašnjima daje dodatnu notu ozbiljnosti. I panike.

Globalna neizvjesnost, bila ona politička, ekonomska, energetska ili zdravstvena kao prije šest ljeta, prokletstvo je turizma. Malo toga je poput turizma tako krhko i podložno vanjskim faktorima. Grune bomba, zaprijete teroristi, izbije rat, proširi se virus, probudi se El Niño, poskupi benzin, uzmanjka kerozin... i sve začas padne u vodu, odnosno u more. Takvi događaji obično ne bivaju ubitačno dinamični onako kako su nanizani u prethodnoj rečenici, ali zadnjih godina očito ubrzavaju i mnogo toga pogubnoga po turizam, a i šire, događa se istodobno.

Za Hrvatsku tim pogubnije jer od turističke sezone nema išta važnije. Država od toga preživljava. Turizam je jedino značajno što imamo od čega ostvarujemo ogroman prihod.

Utakmica s jakom konkurencijom

A konkurencija je u vrijeme "velike nepoznanice" još i veća.

"Nastala je velika utakmica u trenucima turbulencija na tržištu", poručio je premijer s ovotjedne sjednice Vijeća za upravljanje razvojem turizma.

"Ulazimo u fazu u kojoj tržište jasno postavlja određene granice i gdje rast kakav smo imali više nije održiv ni realan", dodao je ministar turizma.

Drugim riječima, ako rast više nije održiv, valja se držati onoga što imamo. Točnije - onih koje imamo.

Hrvatska ima sreću što je, takoreći, kućno ljetovalište Srednje Europe. Desetak obližnjih zemalja odakle nam stiže najviše turista, ili nemaju blagodat imati more (Austrija, Mađarska, Češka, Slovačka...) ili ono koje imaju (Njemačka, Poljska...) nije toplo, blagotvorno i 'plavo' poput Jadranskog, nego hladno, mutno i negostoljubivo.

Nisu obični gosti, nego daleki rođaci

Koliko god turističkih strategija ovdje donosili, Hrvatska i dalje živi u istoj turističkoj matrici. Već desetljećima se traži odgovarajući okvir i zacrtava novi smjer ovdašnjem turizmu, elitn(ij)i dakako. Malo se i (s)krene u tom smjeru, ali na koncu se opet vrati na put masovnog turizma.

Kada se sa sjevera spusti srednjeeuropska srednja klasa koja nam stiže ili zbog transgeneracijskog sentimenta ili iz proračunate ekonomičnosti birajući najkraću rutu i najbliže odredište da, potrpavši u automobil malu djecu i krupnu gumenariju za plažu, traži svoje sedmodnevno mjesto u hladu bora pod zidom čempresa - to je suštinska vrijednost domaćeg turizma.

Ti ljudi ipak nam nisu samo gosti, statističke brojke na kraju sezone, nego svojevrsni daleki rod koji ima potrebu obići nas jednom godišnje. No ni blizak neće dolaziti unedogled ako shvati da domaćin, taj daleki mu 'rođak' s juga, sve više gleda kako da mu s kartice ubere euro, dva ili deset, dvadeset ili tisuću, dvije više od vrijednosti onoga što mu (pro)daje.

Jeftin odnos spram gostiju

Guverner HNB-a Boris Vujčić još je uoči prošlogodišnje sezone rekao da su kod nas turističke cijene u protekle tri (sada su to već četiri) godine kod nas porasle za 50 posto, dok su u konkurentskim zemljama rasle za 20 posto.

Sve košta, naravno. Nema besplatnog ručka ni doručka i večere, a bome ni deserta. Znaju to ljudi koji nam dolaze. Ne žive oni u nekoj izoliranoj oazi - otamo ne bi ni dolazili ovdje. Tamo odakle su muče i njih iste stvari. I oni sve više prevrću svaki euro prije nego njime nešto plate.

Bojimo se biti jeftiniji, koliko je to u turizmu moguće, pa se na taj način jeftino odnosimo prema gostima.